DORIS JAKIĆ Kad pogledaju svoju sliku nestaje sram, žene ne mogu vjerovati da su to one. Eto, to je moj zadatak!

Draže joj je biti s druge strane fotoaparata, ali tu i tamo, kolege fotografi ipak je ovjekovječe, obično nasmijanu. Doris Jakić jedna je od onih fotografkinja koja voli sve ono čega se većina žena užasava - fotografiranje ženskih tijela. Ako ste u bespuću društvenih mreža sreli i neke prekrasne obiteljske portrete, i to je njezino djelo, a u najavi je i fotografiranje žena u željenom scenariju, uza sve ljepote koje dolaze s time.

Zašto fotografija? kad je to počelo?
-Fotografiram već 12 godina, krenula sam na početku srednje škole i jako brzo sam našla stil koji me i dan danas najviše privlači - portretna fotografija. Dugo sam godina fotografirala samo i isključivo modele, profesionalne i amatere, a prije dvije godine sam se specijalizirala za obiteljsku fotografiju i fotografiju djece, što se pretvorilo u veliku ljubav. Od tad je trajala neka pauza s modelima, sve do nedavno... Imala sam jednu samostalnu izložbu, 2014. godine, pod nazivom 'Dubrovnik & Her', na temu modne/portretne fotografije na lokacijama Grada."

Imate li neki 'day job' ili je fotografija preuzela sve?
-Po struci sam diplomirani knjižničar. Titulu prvostupnika sam dobila u Zadru, a magistra u Zagrebu. Uvijek sam, i kroz taj period studiranja, pokušavala ugurati fotografiju na prvo mjesto, ali mi nikad nije pošlo za rukom. Sad kad razmišljam i gledam u nazad, drago mi je zbog toga. Ne želim nešto što toliko volim i što radim isključivo iz hobija pretvoriti u posao. Mislim da se onda gubi čar, točnije širina umjetničke slobode. Ovako fotografiram samo ono što želim i ono što volim."

Nesavršeno savršenstvo

Projekt Woman, zašto baš žena?
3.-haha! Radi se o boudoir fotografiji, odnosno fotografiranju žene u donjem rublju, u nekom intimnom okruženju (spavaćoj sobi, dnevnom boravku...), gdje i u čemu se ona osjeća ugodno i svoje. Projekt se ne razlikuje mnogo od dosadašnjeg rada s modela, osim što je osmišljen za svaku ženu, koja ima i koja nema iskustva pred objektivom. Namijenjeno je apsolutnim početnicama u tom području, što je meni jako veliki izazov, a njima još veći. O privatnosti fotografija odlučuje sama žena. Neke će htjeti objaviti par fotografija na društvene mreže, neke ne, i to je sasvim privatna stvar o kojoj ja ne odlučujem. Zašto žena? Uvijek me fascinirala moć i ljepota žene i ženskog tijela, iz tog razloga mi je i glavni motiv otkad sam uzela fotoaparat u ruke. Relativno nedavno sam rodila svoje prvo dijete i to iskustvo me jako promijenilo i osvijestilo mi mnogo toga, naravno psihički, ali sad dajem naglasak na taj fizički spektar. Sama pomisao, a sad i iskustvo, da jedna žena može ili jest stvorila i iznijela drugi život je pomalo SF nadrealna slika. I nakon svega da tijelo zadrži svoju ljepotu i funkciju, prekrasno! Nikad mi nije bila jasno i uvijek mi je smetalo to što je tijelo, a pogotovo žensko tijelo, velika tabu tema, kako u svijetu, tako i posebno u našoj maloj sredini. S druge strane, pojavom i rastom brojnih društvenih mreža, ta se slika pomalo smekšala, mada je izgubila neku finoću i ženstvenost. To ovim projektom želim promijeniti. Namjera cijele priče je da se svaka žena makne od svih titula koje ih obilježavaju i bez straha i srama pogledaju sebe kao ženu, ništa više od toga. Možda onda shvate svoju veličinu i možda se onda zavole. Također želim promicati takvu vrstu umjetnosti, jer ovo jest na kraju umjetnička fotografija."

Osim ženskog tijela, ima li još neki dragi motiv?
-Ljudi, njihove emocije i životne priče uhvaćeni u trenutku. Bila to obitelj s malom bebom u toplini svog doma, žena u hotelskoj sobi, mladi par u iščekivanju... Svi imaju svoju priču, ja sam tu samo da zabilježim jedan mali dio nje."

Skidanje maski i titula

Obzirom da su žene i njihova tijela u fokusu, je li teško raditi sa ženama, sramežljivost, perfekcionizam, možda taština,... prave li vam probleme?
- Bude neugode, srama najviše. Generalno sve žene imaju strah stati pred objektiv na takav način, jer automatski broje svaku sitnicu, manu, nedostatak na sebi. Zato je ovo idealna prilika da se vide tuđim očima, tj. objektivom i zavole sve svoje nesavršenosti, jer ih one čine onakvima kakve jesu - nesavršeno savršene. I na kraju, kad dobiju fotografije, ne mogu vjerovati da su to one i da su uspjele to izvući iz sebe i pokazati meni, praktički strancu."

Može li se od fotografije živjeti? Ova nas godina malo šamara, ali inače recimo, u normalnim uvjetima?
-Naravno da može, mada isto zavisi kojom vrstom fotografije se bavite. Ako fotografirate vjenčanje ili možda čak i samo obiteljska fotografija, mislim da ste mirni. Opet, ne znam, jer nisam nikad probala!"



Da nastavimo s 'ovom godinom' - koliko je vas uneredila, što vam je napravila loše, što dobro, je li se to odrazilo i na fotografiju, motive, možda nedostatak volje ili suprotno?
-Ova luda godina mi je poremetila dosta toga u privatnom životu. Poremetila, odgodila i odugovlačila. Iako, našla sam, pogotovo u doba karantene, napokon vremena za stvari koje sam ja odugovlačila godinama, tako da nije svako zlo za zlo. Što još dobro? Pa svašta! Sati i sati boravka u prirodi, krugovi samo najbližih članova obitelji i prijatelja, napokon pročitane knjige i odgledane serije, i druge slatke svakodnevne sitnice. Što se tiče fotografiranja, nikad više volje i inspiracije!"