Jedan, dva, tri i udah! Ima li išta ljepše na svijetu od mirisa mokre trave? Napokon, nakon tri duga mjeseca ponovo smo osjetili tu divotu – freški zrak, prepun ozona! Koja radost! Najavljena oluja napokon je stigla i sprala svu onu vrućinu i omarinu ovogodišnjeg ljeta iz pećnice.
Znam, znam da je ovo samo pauza, poput one kratke, kazališne, ali dok budete čitali ove retke nebo će ponovo biti plavo, a mi ćemo se roštiljat na 35 stupnjeva. Neki dan sam razgovarao sa svojom obitelji u Engleskoj i svi su se odreda žalili na očajno vrijeme koje ih prati ovoga ljeta.
“Sretni ste što vam je ovako lijepo vrijeme svake godine, to je nešto što se ne može novcem platiti,” rekla je majka sa smiješkom.”Jest, istina, ljeto nam je zagarantirano,” odgovorio sam. Trebao sam joj reći još i to, jednu važnu stvar, a to je da na razini godine u Londonu padne manje kiše nego u nas u Dubrovniku. Samo je stvar da u nas sve padne odjedanput i to obično ne ljeti, a u Londonu se rasporedi pa sivi oblaci “vise” kroz cijelu godinu. Znam da ću možda zvučat nezahvalno, ali čovjeku dosadi kad je nečega previše, pa makar to bilo prekrasno vrijeme.
Što idem stariji, sve više volim hladnije, zimsko vrijeme, sivo nebo i oštre ugrize bure. Da nije klime, pa ja mislim da bih rastopio ko sladoled koji je pao na pod i tamo stoji neko vrijeme. Moj se život odvija pod puhanjem bijele kutije. Pod klimom radim, pod klimom spavam. Znam da to nije zdravo, ali u suprotnom ne bih ni oka sklopio. I to je razlog što je u domaćinstvu kod Thomasovih došlo do “ljetnog razvoda”.
U mene žena, kao pretpostavljam i većina ljudi, odbija spavati “u frižideru” s uključenom klimom. Kučki i mačke su oduševljeni novonastalom situacijom jer ima više mjesta za njih. Tako je po trećem Newtonovom zakonu o kretanju – svaka akcija izaziva reakciju – reakcija moje žene bila da odseli u drugu spavaću sobu gdje spava sa širom otvorenim prozorima. “Vidimo se u listopadu,” našalio sam se neku noć. Sad mi je puno jasnije zašto ovdje jako malo ljudi ima rođendan u travnju i svibnju. Pa jednostavno je prenaporno i vruće za roditeljsko druženje tijekom srpnja i kolovoza (ako me razumijete).
Nemojte me krivo “uhitit”, uživam ja u ljetu, u zlatnom suncu i Jadranskom moru koje se bljeska. Ali, s druge strane, jednostavno ne podnosim izležavanje i boravak na suncu. Ako me želite mučit, samo me ostavite 15 minuta na suncu, ma reći ću vam sve što vas zanima. Tako da je za mene ova kiša bila dar s neba. Doslovno sam istrčao iz kuće bez majice i vikao od sreće poput luđaka. Bio sam balkanska verzija Gene Kellyja koji “Singing in the rain”!
“Pitam se što turisti rade u Dubrovniku po kiši?” komentirala je moja prijateljica dok smo promatrali kako lijeva. “Pa što misliš da dvoje ljudi može raditi u hotelskoj sobi?” nasmijao sam se. Nasmijala se i ona i dodala: “Ne, ali stvarno, nema baš nekih aktivnosti, jel da?” Naravno, bila je u pravu.
Sjećam se kako sam prije nekoliko godina trebao za poznate britanske novine napisati članak, nešto poput vodiča, što raditi u Dubrovniku kad pada kiša. Kažem, trebao sam, jer jednostavno, članak nikad nisam napisao, jednostavno sam odustao. Inspiracija mi se topila poput ledenog brijega pod globalnim zatopljenjem. Nisam baš mogao napisat: “Br. 1 – sex. Br. 2 – nema. Pretpostavljam da su ova dva kišna dana turisti besciljno bauljali okolo da bi kraju završili u nekom kafiću opijajući se ili su zaspali s knjigom u krilu.
A možda su se jednostavno uhvatili savjeta br. 1. I tako, nauživao sam se kiše, freškog zraka i sivog neba, bila je to dobrodošla pauza od ljetne sparine. Bi li volio da je potrajalo? Nikako, jer ne planiram emigrirati u Finsku ili uopće u neku od Skandinavskih zemalja. Za nekoliko dana ću se ponovno topiti, ali za sada me ostavi na miru na kiši i bit ću sretan kao pas s dva repa! Natrag na sunce, dok Annie Lennox ne zapjeva "Here comes the rain again."