Tri godine nakon prvog dijela i uz kraću pandemijsku odgodu, s proljećem su nam pustinjski pasati dopuhali nastavak ‘Dine‘, svemirske sage o dinastičkim borbama na pjeskovitom planetu Arrakisu. Iako je kanadski redatelj Denis Villeneuve (Blade Runner 2049.) uprizorenje kultnog ZF djela Franka Herberta planirao kao duologiju, rijetki su povjerovali da će priča o usponu plemenitaša Paula Atreidesa iz zdvojnog dječarca u vladara makjavelističkog tipa time biti zaokružena.
Nove ekstenzije su više nego izgledne jer je ‘Dinin‘ sequel predanošću golemog pustinjskog crva duboko prokopao i markirao stazu prema naprijed. A posao je bio zahtjevan, što zbog slojevitosti radnje, što zbog premreženosti protagonista i nadasve bremenitosti značenja na razmeđu fizičkog i spiritualnog. U aktualnom obilju scenarija s plitkim zapletima mogao je i ovaj tek zagrebati po površini i rupe zapuniti razmetljivim prikazom borbi za dominaciju, no na sreću nije pošao linijom manjeg otpora. U maniri marnog sljedbenika Ridleya Scotta, Villeneuve je uz neizbježne akcijske scene secirao mnoge univerzalne teme, od bezočne eksploatacije rudnih blaga, preko manipulacija pojedincem i masama, do obiteljskih drama i nesmiljene borbe za vlast u kojoj plemenitost brzo uzmiče pred beskrupuloznošću.
‘Dina‘ unatoč više od dva i pol sata trajanja ima brz i smislen tijek, filmska cjelina drži se na okupu i njeguje tenzičnost. Poseban joj je začin raskošna vizualna komponenta. Ergovi ovdje postaju moćna pozornica, štit starosjediocima, zamka zavojevačima. Protuteža nomadskim nastambama starosjedilaca tehnološki je napredan stožer zlokobnih Harkonnena, dosta nalik Lucasovoj Zvijezdi smrti.
Kod ćelavih agresora lako je prepoznati sličnosti s militantnim nacizmom, možda i previše očite, no svakako upečatljivije od dosta neinventivnog prikaza Fremena, pustinjskih ratnika s odlikama beduinskih plemena i družine iz Mad Maxa.
Druga ‘Dina‘ glumački je snažnija od jedinice, poznati likovi su suptilno upotpunjeni, a novi pomno portretirani. Timothee Chalamet kao prognani nasljednik Atreidesa nudi više od dječački bezazlenog lica kakvo smo nedavno upoznali u raspjevanom ‘Wonki‘. Dobro balansira između lomljivosti i uzvišenog mesijanskog poslanja Muad‘Diba, tek tu i tamo glasom otkliže iz ritma. Rebecca Ferguson u ulozi njegove majke Lady Jessice dostojno predstavlja Bene Gesserit sestrinstvo, u svojoj je dijaboličnosti strašnija od muških galamdžija, a dobro joj pristaje i dijalog s fetusom. Među ženskim rolama osvježenje je Florence Pugh kao princeza Irulan, moćnica tek naizgled pomirena sa sudbinom dogovorne nevjeste.
Što se glavne nomadske ratnice Chani tiče, zvijezda u usponu Zendaya sigurna je i energična u nastupu, dovoljno da nadomjesti manjkavosti odnosa s voljenim došljakom Atreidesom, veze koja više zvoni na humanost kontra nasilju nego na ljubavnu strast.
Kod antagonista je za istaknuti fizički neprepoznatljivog Austina Butlera koji je vješto iz Elvisova kostima uskočio u oklop psihotičnog Feyd-Rauthe Harkonnena. Odmaže mu nažalost relativno kasno pojavljivanje u filmu, zbog čega lik ostaje nedorađen. I konačnom njegovom obračunu s Paulom manjka pompoznosti, nekako je odveć komoran, zbrzan i skučen. Više prostora zaslužili su i seniori poput Christophera Walkena u ulozi prevrtljivog cara Shaddama IV, no to će se u budućnosti valjda iznivelirati.
Ovom galaktičkom epu, govoreći u duhu fatalizma, propast nije zapisana. Materijala za razradu brojnih tema ima napretek, baš kao i reminiscencija na klasičnu mitologiju, šekspirijanski usud, popularnu psihologiju. Sonde za izvlačenje famoznog začina već rade. I neka ih.