Suvremenom Hollywoodu dobro je poznat pojam reciklažnog dvorišta. Svaki iole isplativ film prije ili kasnije dobiva ekstenziju, kroz prednastavak ili sequel, svejedno. Katkad je predmet ‘prerade‘ uspješan žanrovski koncept, kao u najnovijem slučaju špijunske komedije ‘Argylle‘ redatelja Matthewa Vaughna koji je prije točno deset godina izbacio prvi iz trilogije ‘Kingsmana‘, serijala o svijetu ekscentričnih tajnih agenata. Colin Firth, Taron Egerton i Samuel L. Jackson otvorili su tad uzbudljivo poglavlje na kojem Vaughn desetljeće kasnije pokušava podgrijavanjem juhe postići ako ne isti, a ono barem približno snažan učinak kod gledatelja.
Međutim, plan s ‘Argylleom‘ mu se naočigled raspada već nakon prve donekle obećavajuće bondovske scene potjere u kojoj glumački gostuje pop zvijezda Dua Lipa u društvu operativaca Argyllea (Henry Cavill; Superman, Justice League) i Wyatta (Johna Cena, Peacemaker). Očekivanja da će ova dvojica glumački povući film naprijed brzo splasnu, čim oni prijeđu u sferu mašte, a stvarna se radnja prebaci na dozlaboga naporan suodnos dvoje naslovnih likova, introvertirane spisateljice špijunskih romana Elly (Bryce Dallas Howard) i luckastog obavještajca Aidena (Sam Rockwell). Kod spomenutog dvojca najmanji je problem apsolutna vizualna nekompatibilnost.
Njihove zajedničke scene rastrgane su između zbilje i priviđenja, prenapregnute i najčešće lišene svakog smisla. I dok se Rockwell nekako batrga improvizacijama na temelju ranijih zanatskih iskustava, Dallas Howard naprosto je nedorasla zadatku. Neki će se kćerke redatelja teškaša Rona Howarda (Apollo 13, Da Vincijev kod) sjetiti iz svježeg nastavka Jurskog parka u kojemu je uglavnom vrišteći bježala pred dinosaurima.
Od te 2022. glumački nije napredovala ni koraka. U ‘Argylleu‘ je tek malčice modificirala ulogu, iz uzrujane znanstvenice presvukla se u anksioznu književnicu s neukusno dubokim dekolteom. No, svi su iritantni detalji ostali tu: od napadnog pogleda preplašenog laneta, do ispada iz role kakve se profesionalki ne bi smjeli događati. U Vaughnovu filmu od Henryja Cavilla očekivalo se više od retro frizure i usputnog snoviđenja, no istini za volju, mala minutaža nije njegova krivica. Veteran Samuel L. Jackson kao Alfred Solomon sličniji je šašavom umirovljeniku pred QLED televizorom, negoli ikoni globalne tajne agenture.
Uz plitku karakterizaciju, ‘Argylle‘ muči i konfuzan tijek radnje, razlomljen pričinima i crticama iz prošlih života protagonista, umetnutim epizodama i skečevima koji bi kod publike valjda trebali proizvesti ‘wow‘ efekt. Tom je efektu iznenađenja zapravo podređena cijela fabula, no problem je u tome što do njega nikad ne dođe.
Tko je gledao barem jednog Kingsmana, lako će prepoznati dva sata predugu nisku ‘copy-paste‘ pokušaja pridobivanja konzumenta koji bi u Argylleu trebao prepoznati novog heroja za buduće filmske podvige.
No, ako je suditi prema rezultatima nakon premirnog vikenda koji se za Apple Original Films pretvorio u prvi pravi flop, pustolovine ovog agenta na sreću nećemo dalje pratiti. Zapamtit ćemo iz filma tek odličnu glumu jednog – mačora, scenu umjetničkog klizanja na nafti uz popratnu rafalnu paljbu te zračnu vrtnju plesača, tzv. helikopter dance. Zgodan prijedlog za novu sezonu Plesa sa zvijezdama, a filmoljupcima slaba utjeha.