NADA VODOPIĆ Najsretnija sam kad mi kažu da su moje maske stigle u potrebite ruke

Život je stao, ali je svatko izgleda pronašao način sudjelovati u ublažavanju katastrofalnih posljedica koje proživljava gotovo cijeli svijet zbog koronavirusa. I kako nevolja nikad ne dolazi sama, tako je Zagreb pogodio i niz potresa, od kojih je jedan, onaj prvi oko 6 ujutro u nedjelju, bio razoran, prouzročio veliku štetu, izbrojio mnoge nastradale i istjerao ljude na ulice. Počeo je uto padati i snijeg, naglo je zahladilo pa stanovnici čekaju još samo Godzillu da se pojavi i da bukne dosad neotkriveni vulkan u glavnom gradu. Jedna od stanovnica Zagreba je i naša sugrađanka Nada Vodopić, 25-godišnja studentica modnog dizajna na ProFocus visokom učilištu koja je, kao i svi u Hrvatskoj, svoj život stavila na čekanje. No ne sjedi besposlena u svom stanu u pidžami, već je svoje znanje iskoristila na ono što nam trenutno najviše treba - šivanje zaštitnih maski. "Imala sam doma dosta tkanine, lana i pamuka, jer sam taman krenula u izradu odjevnih predmeta za ovo ljeto, pa sam odlučila sve zaustaviti i početi šivati zaštitne maske za kojima je ogromna potreba u Dubrovniku i okolici, i slati ih i dijeliti svima kojima je potrebno", priča Nada koja je u izolaciji zajedno s dečkom Giannijem, kao i svi ostali.

Pomozi kako god možeš

"Samo sreća pa ja imam što raditi po cijele dane, kad ne šijem maske, radim na svojim crtežima. Mislim se kako je to sad najpotrebnije, a za kolekciju i svoje radove bit će vremena kad sve ovo završi, kupit ću nove materijale kad bude za to prilike, a radovi neće propasti. Po cijele se dane bavim izradom i šivanjem maski, prvo jer ne možemo nigdje, stalno smo doma, a kako mi sestra radi u ljekarni znam koliko im je potrebno. Tako napravim koliko stignem, dogovorim se s njom, pošaljem GLS službom i ona razdijeli onima koji nemaju, kolegama ljekarnicima, blagajnicama u butigama, ljudima kojima je zaista potrebno, a za koje zna da, kao mnogi od nas, nisu uspjeli doći do njih. To je najmanje što trenutno mogu napraviti" -priča Nada. Maske nestaju za tren dodaje, ali se za sestru kaže, ne boji. "Svi koji rade u ljekarnama su dobro zaštićeni, a oni su i najotporniji jer je to takvo radno mjesto da su oni uvijek izloženi svemu i svačemu, malo zdravih ljudi inače dolazi u ljekarne, pa se oni znaju zaštititi, tako da me nije za nju strah. Ostatak obitelji također je zdrav, iako imam dosta prijatelja po Konavlima koji su sad u takvoj fazi da se ne osjećaju sigurno, ne znaju kome vjerovati, nastoje izbjeći kontakte ali ipak nisu sigurni jer su donedavno bili u kontaktu s puno ljudi. Ima i takvih da ne kažu kad imaju simptome, i to je čini mi se svugdje postao problem, pa je zato i najbolje da se kontakti općenito izbjegavaju". Potres koji je Zagreb razdrmao u rane jutarnje sate, priča Nada, nije osjetila onako jako kao ostali stanovnici grada.

Fali još Godzilla

"Živim u zapadnom dijelu Zagreba, i kod nas zaista nije bilo prestrašno, malo jesu popucali zidovi i tako neke sitnice, za razliku od ostalih istoka posebno koji je baš nastradao, ali i ostalih dijelova grada. Vidjeti ruševine, otvorene stambene zgrade, polomljene zidove, kamen, cigle i beton po putu, prestravljene ljude koji su onako kako su se probudili izletjeli na ulicu, skoro polugoli, a vani susnježica i jako hladno... Ma užas, kad sam vidjela pacijente bolnice, mame s tek rođenim bebama, ma grozno, stvarno je stanje loše, a svi se nastojimo čuvati od virusa i još sad ovo..." priča Nada koju je obitelj odmah kontaktirala na telefon u strahu da joj se nije ništa dogodilo. "Ma i da mi je bilo gore nego jest nastojala bih to sve ublažiti, jer oni odozdol ionako ne mogu ništa da bi pomogli, a ni ja njima, pa se čujemo često i poručujemo jedni drugima da se svi skupa čuvamo, a onda se ja vratim svojim maskama i to je to!" - veselo će Nada. "Ja sam 1995. godište, i ne znam srećom kako je bilo u ratnim danima, a ni kako izgledaju jaki, jaki potresi i posljedice, pa je nama mladima iz tih generacija sve ovo zaista šokantno, i tek nakon par sati iza potresa počne te hvatati panika, misliš se ajme meni, što će sad bit'... I onda se ja uhvatim crteža, šivanja, bilo čega da odvratim crne misli i odmorim mozak od svih informacija kojima smo bombardirani" - priča nam ova mlada poduzetna djevojka. Sve što radi za svaku je pohvalu, nemamo druge riječi nego zahvaliti se njoj i svima ostalima koji svoje talente, resurse i zalihe ali i vrijeme stavljaju na raspolaganje najpotrebitijima ne očekujući uzvrat, tek da joj netko javi da je njezin proizvod stigao do onoga tko je bio u potrebi. Situacija u zagrebačkim bolnicama je, osim što su u ruševinama, još i gora. Nestale su i zalihe krvi pa se Nada s prijateljima odlučila otići i darovati krv, što je još jedan razlog zašto je ova djevojka tema ovog Moskara. Još jedna divna priča.