Pričaju da je veliki Ivan Meštrović sjedio satima na klupi ispred njega, ponizno poput đačeta i gledao kao začaran u Kristovo lice, na baroknom drvenom raspelu iz 18. stoljeća. Na jednom od dva oltara crkve na otočiću Visovcu pola lica toga kipa je živi, uskrsli, a pola lica onaj drugi, mrtvi Krist. Mrtvi čovjek, i živi Bog.
Božansko i ljudsko, ljudsko i božansko, podijeljeno i suprotstavljeno, a opet je cjelina, sve u jednom. Veliko, majstorsko, remek-djelo čiji je autor do dana današnjeg ostao nepoznat, a čija je izvedba velikoga kipara iz Otavica toliko fascinirala da ju je gledao netremice, bez daha, diveći se božanskom umijeću svoga nepoznatog predšasnika.
"Sve bih dao da mogu sebe pod ovo potpisati", kažu da je ne jednom zadivljen rekao.