Pobuna u malom mistu u zaleđu Splita: zbog balota djeci uzeli jedino igralište u selu, roditelji ogorčeni; 'Sve su to slipci koji ne vide ispred sebe, zbog takvih nas ima sve manje...'

Malonogometno igralište u Kreševu Polju podijelilo je selo. Balote ili nogomet, pitanje je sad.

Priča počinje ovako nekako. Ne tako davne 1986. godine prilikom asfaltiranja tada dijela državne ceste Šestanovac – Blato na Cetini, mještani Kreševa Polja uredili su malonogometni teren na Čaušluku, koji je naposljetku i asfaltiran. Radosti nigdje kraja. Igralo se, organizirali su se turniri, razne fešte, dočeci Nove godine i sve je išlo svojim tijekom. Selo puno mladosti i djece, polako odumire ili se barem tako činilo dok nije zaiskrilo između boćara i mladih obitelji tog kraja.

A zašto je zaiskrilo. Općepoznato je da Boćarski klub "Šestanovac", nema svoje terene i da pripremna i domaćinska nadmetanja igra u Omišu. Da bi se tom seljakanju stalo na kraj u samo dva dana šestanovački balotaši dobili su teren, i ne samo jedan već četiri, i to na malonogometnom igralištu u Kreševu Polju.

Ovaj malo poduži uvod bio je potreban kako bi vam dočarali stvarno stanje stvari. I upravo je to boćarsko igralište s reprezentativnim zogovima, ipak BK "Šestanovac" igra u II. Županijskoj ligi, izgrađeno na do jučer malonogometnom terenu diglo na noge gotovo pa cijelo selo, prvenstveno mlade obitelji, koje su se okupile na prosvjednom skupu.

– Istina, jedno vrime, ne znam, nekih par godina, nisu se igrale neke utakmice. Više bi djeca onako između sebe bacila na balun, posebno tijekom vikenda i nekakvih praznika kada bi se u selu okupilo više djece. Svi mi mlađi tu smo se naučili vozit biciklu, a sada preko noći nasred igrališta osvanuli boćarski tereni. Pa da nije moglo malo livo ili desno nego po sredini. Ma ko se to pametan sitio da baš tu naprave boćalište. Samo na području Kreševa ima dvanaest zogova za balote, a samo jedno igralište i sada su i njega uzurpirali, pa di to ima – vrti glavom Mate Kovačević koji se prije godinu dana vratio s obitelji iz Splita.

Njegovih troje djece danas nemaju mjesta za igru. Nema nikakvih prostora ni sadržaja doli ovog igrališta, oprostite boćališta.

Velu, niko im ga neće oduzeti. To je seosko. Selo ga je gradilo i koliko je bilo u mogućnosti i održavalo. Međutim, uslijedio je jedan vakuum. U jednom razdoblju igralište je služilo kao skladište vodovodnih cijevi u vrijeme gradnje autoceste. Pretrpjelo je značajna oštećenja. Međutim, prosvjednici vele kako je sve plaćeno Općini Šestanovac, a da ni kune nije uloženo za njegovu revitalizaciju.

– Evo, pogledaj, zar ga nije bilo moguće raditi južno ili sjeverno od igrališta. Mjesta ima, ali nije asfaltirano.To njima smeta. Oni su tili proći što povoljnije. Ovdje im je sve izravnato, asfaltirano, samo stotinjak blokova i evo ti terena. Sve gotovo u dva dana. Ali, neće moći tako. Pokrenuli smo potpisivanje peticije te idemo u Općinu, građevinsku inspekciju i Ministarstvo državne imovine pod čijom se jurisdikcijom nalazi sporna nekretnina. Navodno govore da su dobili usmenu privolu ministarstva da mogu početi graditi. Ma gdje se to radi bez pisanog traga i dozvole, jedino kod nas – uglas će Jerko Golijanin i Ivan Zečić.

Njih ne zadovoljava nekakva najava o gradnji sportskog centra na tom mjestu, gdje bi uz boćalište ostao dio terena za mali nogomet koji bi se prema nekakvim spoznajama iz BK-a, ogradilo i osvijetlilo. Navodno bi se gradile i svlačionice i još puno toga, ali na to Kreševljani ne pristaju. Dosta im je praznih obećanja. Kažu, naslušali su se toga, od izbora do izbora, a na koncu nisu ništa dobili,

Podršku mladoj populaciji došao je dati i osamdeset osmogodišnji Ljubo Kovačević. Sjeća se on svakog bitnog trenutka koji se događao u njegovu selu, a kako neće igrališta koje je od kada je sela, najvrjednija i najveća investicija. Naviru mu sjećanja kako su na Čaušluku prije igrališta, bile višnje koje je za svoje potrebe nekoć zasadila PZ Krajina iz Šestanovca.

– Bile su tu stare višnje koje smo kasnije vadili kako bi napravili teren za mlade. Pomagalo je cijelo selo, svi su dali ruke. A vidi sada šta rade. Kažu nema dice, šta će vam igralište. Ma jeli, dice je bilo i dice će biti. Evo ih i sada ovde među nama njih šest, sedam, a već sutra može ih biti deset i više. Pa zar oni ne zaslužuju živiti, di će se igrati, na cesti – viče Ljubo Kovačević mašući štakom i dodaje:

– Sinko moj, triba misliti na budućnost. Vrimena se minjaju. Danas možda dice nema ko prije, ali ne znači da za nekoliko godina neće biti. Sve su to slipci koji ne vide ispred sebe, oni su i doveli do toga da nas ima sve manje. Ali ja ti kažem, sela mora biti, selo će opstat, a mladi ljudi će biti stupovi tog sela njima za inat – energično će Ljubo Kovačević.