Frane Beroš iz Nerežišća na Braču prije točno 30 godina zaređen je u mjesnoj župnoj crkvi Gospe od Karmela za trajnog đakona, a sveti red đakonata udijelio mu je mons. Slobodan Štambuk, tadašnji hvarsko-bračko-viški biskup.
Bio je poslije osamostaljivanja Lijepe naše prvi trajni đakon zaređen na tlu Hrvatske, a ređen je za naslov nadbiskupije München i Freising u Njemačkoj.
U trenutku primanja svetoga reda imao je 45 godina, suprugu Friederke s kojom je već bio u braku 15 godina te petero djece - Lukricu, Nikolu, Iliju, Margaritu i Severina. Prije ređenja, sukladno crkvenom pravilniku, privolu je trebala dati i njegova supruga.
- Moja velika želja je bila da budem zaređen u svom rodnom mjestu, među svojim župljanima i rodbinom. Uvijek sam se osjećao, a tako je i danas, kao sin kršnog i ponositog otoka Brača - pojašnjava đakon Beroš, uz napomenu da je u Hrvatskoj trajni đakonat uveden tek 2008. godine.
Rođen je u obitelji s troje djece, a nakon završetka osnovne škole upisao je Klasičnu (sjemenišnu) gimnaziju na kojoj je maturirao 1969. godine, u generaciji s još jednim Bračaninom, mons. Nikolom Eterovićem, današnjim nadbiskupom i papinskim nuncijem u Njemačkoj.
Teolog s diplomom
Zatim je studirao na Bogosloviji, ali posljednju, šestu godinu nije završio, nego je 1975. godine otišao u Njemačku kako bi naučio jezik i nastavio školovanje.
- U meni je bilo sazrelo uvjerenje da ne mogu biti svećenik, ali sam istodobno žarko želio služiti Kristu i vjernicima kao trajni đakon. Tamo sam upoznao svoju suprugu i napisao diplomski rad koji sam obranio u Splitu 1978. s temom “Presađivanje srca i bubrega s teološke strane”, a mentor mi je bio don Vojko Devetak iz Šibenika, profesor moralne teologije
Tako sam stekao zvanje diplomiranog teologa. Poslije toga sam se pet godina pripremao za đakonat, a u međuvremenu sam obavljao poslove pastoralnog asistenta i referenta - kaže naš sugovornik.
Prisjetio se Beroš kako je skupinu od desetak pastoralnih referenata prije nego su krenuli među vjernički puk na zajedničkoj večeri okupio Josef Ratzinger, tadašnji münchenski nadbiskup, a poslije papa Benedikt XVI.
- Bio je vrlo veseo, djelovao je smirujuće i poticajno, ohrabrio nas je na našem putu, bio je pun znanja i na sve nas ostavio je snažan dojam - ističe Bračanin koji je u svojem poslanju najviše radio s djecom i mladima.
Djelovao je u četiri velike münchenske župe, vodio je vjeronauke, propovijedao tijekom svete mise, pričešćivao, posjećivao bolesnike, krstio, vodio obrede vjenčanja i pogreba, posluživao oko oltara te posjećivao bolesnike, stare i nemoćne… Đakonu, naime, nije dopušteno slaviti svetu misu, ispovijedati i dijeliti bolesničko pomazanje.
- U mojem životu tri su događaja koja su ostavila neizbrisiv trag i koja me kroz život prate i moju vjeru preispituju i produbljuju. Jedan od njih je smrt mladića koji je bio aktivan u župi i koji je vodio skupinu mladih svakog tjedna. Stradao je u prometnoj nesreći, a njegov pogreb sam ja vodio. Drugi događaj je oboljenje mlade djevojke i njezino pitanje “zašto ovako mlada moram umrijeti”. Treći je smrt moga sina Izaka pola sata nakon rođenja.
Tu je bila moja vjera na ispitu. Ove scene su me odvele u dubinu moga života k Bogu koji je jači od smrti. Ovdje se meni postavilo pitanje: Što je život? Što znači jedna godina? Zašto jedan napušta ovaj svijet prije, a drugi kasnije?
Kako vidite budućnost đakonske službe u Crkvi?
- Budućnost Kristove Crkve vidim pozitivno. Prema svom utemeljitelju, Crkva mora služiti. Isus Krist naziva sam sebe đakonom: Sveti Ignacije Antiohijski, koji je bio učenik Svetog Ivana Evanđelista, piše: “Biskup zauzima mjesto Boga Oca, đakon pak mjesto Krista, đakonica mjesto Duha Svetoga, dok svećenici predstavljaju apostole”.
Misa nije dostatna
Što biste poručili crkvenoj hijerarhiji u Hrvatskoj?
- Kao poslužitelj nemam nikakvu poruku nego samo jednu molbu kao đakon koji se redi za službu kod biskupa ili kako stari spisi govore, đakon uho, usta, srce i duša biskupa. On gleda, sluša i izvješćuje svog oca biskupa o životu župne zajednice. Za mene nije pastoralno rješenje doći u župu u nedjelju reći svetu misu. Ona je važna, ali nije dostatna.
Župe trebaju žive svjedoke koji s njima žive, a to može biti đakon koji je sa svojom obitelji nazočan i neprestano pri ruci i na usluzi vjernicima. Dragi moji biskupi, iskoristite priliku i dajte mogućnost mladim ljudima da mogu služiti Bogu sa svojim obiteljima, ne samo kao biskupi, svećenici, nego i kao trajni đakoni, koji su najstarija institucija u Crkvi, koju su osnovali apostoli.
Da se ponovno rodite, biste li opet bili đakon?
- Kad bih se sto puta rodio, isto toliko puta bih bio đakon. Nema ljepšega poziva od toga. Dragi moji mladi, pokušajte i nećete se pokajati. Nema većega blaga od Krista. Tko ima Krista, on ima i život i budućnost.
Svoju đakonsku službu Frane Beroš obavljao je do 2015. godine kada je otišao u mirovinu. Radost mu pričinjava devetero unuka i unučica. Dio vremena provodi u Nerežišćima i polako, shodno mogućnostima, obnavlja rodnu kuću.
Njegova obitelj živi i radi u Njemačkoj, ali vole, osobito ljeti, doći u posjet bračkom ognjištu te vidjeti i doživjeti okruženje u kojemu je rođen njihov otac.
Umirovljeni đakon Frane Beroš bio se aktivirao i u lokalnoj politici. U dva navrata se kandidirao za načelnika općine Nerežišća, ali nije dobio povjerenje dovoljnog broja birača. S druge strane, nezavisna lista koju on predvodi stalno je sa svojim vijećnicima nazočna u Općinskom vijeću.