Hrvatsku je 2010. u svom najgorem obliku zahvatila velika ekonomska kriza, najveća od one koja je trajala od 1929. do 1933., a koja je također bila začeta burzovnim krahom na Wall Streetu. On se u 21. stoljeću dogodio 2008., međutim, dvije su godine trebale da taj negativni financijski val koji je doplovio preko "velike bare", potpuno potopi naše ionako krhko gospodarstvo koje se tek bilo počelo oporavljati od posljedica rata i pljačkaške pretvorbe i privatizacije, najviše zahvaljujući otvaranju Hrvatske svijetu.
Izmučena teškom socijalnom krizom koja se svakog mjeseca produbljivala smanjivanjem plaća i novim otkazima u privatnom sektoru, povećanjem poreza i uvođenjem novih, poput tzv. kriznog kojeg je građanima odrezala Vlada Jadranke Kosor, Hrvatska je bubrila od nezadovoljstva. Istovremeno se na vanjskopolitičkom planu odvijala prava drama. Susjedna Slovenija nam je zbog neriješene morske granice u Piranskom zaljevu prijetila zatvaranjem pregovora za ulazak EU, sve dok se Kosor nije bacila u zagrljaj slovenskom kolegi Borutu Pahoru. Kosor je tako pripisala zasluge primanja Hrvatske u EU, jer je diplomatski riješila zadnju prepreku koja nam je stajala na tom dugom i mukotrpnom putu, a predzadnju, ništa manje tešku zadaću, faktički je odradio tadašnji državni odvjetnik Mladen Bajić.
Pritisci iz Bruxellesa da se Hrvatska prije ulaska u EU obračuna s korupcijom koja se strašno bila razmahala u vrijeme Ive Sanadera, doveli su upravo do njegovog uhićenja. Capo tutti di capi ili Ćaća, kako ga se u javnosti nazivalo, svemoćni šarmer koji je kontrolirao desnicu i ukrotio ljevicu, od obožavanog političara kojeg je Europa vidjela kao moderno lice Hrvatske, preko noći se prometnuo u lopova koji pokušava umaći od organa gonjenja.
Sanader je uhićen u blizini Salzburga. Prethodno je planirao pobjeći iz Njemačke u SAD, međutim, u Münchenu mu nije mu pošlo za rukom ukrcati se na let za Washington. Desetog prosinca, točno u 15.46 sati na austrijskoj autocesti, na naplatnoj kućici kod izlaza St. Michael im Lungau, Sanadera je presrela austrijska policija i odvezla ga u pritvor. Hrvatskoj je izručen sredinom lipnja 2011. godine.
Iste godine, sve je proključalo. U Zagrebu i drugim većim gradovima, redaju se prosvjedi protiv HDZ-ove Vlade koje snage reda ne uspijevaju uvijek kontrolirati, pa je sve više nasilja na ulicama i napada na policiju.
Oslobođeni generali
U Hrvatskoj je preko 300 tisuća nezaposlenih, BDP strmoglavo pada, Sanader je iza rešetaka, a razmjeri nedjela koja mu se stavljaju na teret su nevjerojatni, pa ljevici, predvođenom SDP-om i liderom Zoranom Milanovićem u naručje pada kao kruška. Ali kakva je ta kruška, takva je i generalno situacija u državi.
Milanovićeva Vlada odmah se suočila s brojnim deložacijama koje su banke pokrenule protiv velikog broja korisnika kredita koji su kasnili s plaćanjem rata u švicarskim francima, čiji je tečaj počeo divljati upravo 2010. godine. To je stotine tisuća ljudi odvuklo u neku vrstu dužničkog ropstva, a nemile scene izbacivanja građana iz njihovih domova koje su potraživale banke na račun neplaćenih kredita, svakodnevno su okupirale naslovnice i udarne minute informativnih emisija.
Hrvatska je, unatoč teškoj ekonomskoj krizi, nakon odlaska Kosor uživala političku stabilnost. SDP je u Saboru imao snažnu parlamentarnu većinu i vladao s "oba brda": zagrebačkim Gornjim gradom i Pantovčakom. No, žustri, nagli, i ne uvijek politički promišljeni Milanović, i mirni Ivo Josipović, nisu se uvijek gledali blagonaklono, a završetkom Josipovićevog mandata potpuno su se politički razišli.
Godine 2012., uz veliku logističku pomoć hrvatske Vlade koja je financirala njihovu obranu, u Haagu su od optužbi za ratne zločine oslobođeni generali Ante Gotovina i Mladen Markač. U Zagrebu ih je dočekalo stotinu tisuća oduševljenih građana, a Gotovina im je mirno poručio da se "okrenu budućnosti", odbivši tako i najmanji pokušaj politizacije njegovog slučaja i pretvaranja u bodove za ovu ili onu stranku.
Godinu kasnije ta se budućnost koju je Gotovina nagovijestio u govoru na Trgu bana Jelačića, i dogodila. Hrvatska je konačno primljena u Europsku uniju, što je značilo raskid s najtežim ratnim temama koje su je opterećivale gotovo desetljeće i pol.
Usred teške ekonomske krize u taj je ekskluzivan klub ušla sama, bremenita kojekakvim nedaćama, u nadi da će zahvaljujući EU fondovima njenim mukama skoro doći kraj. No, euforiju primanja Hrvatske u EU, zasjenio je nedolazak Angele Merkel, neformalne vladarice Unije, na svečanost koja je tim povodom priređena u Zagrebu. Razlog zato bili su Josip Perković i Zdravko Mustać, nekoć dva vodeća hrvatska operativca u Službi državne sigurnosti pokojne SFRJ, s čijim je izručenjem Njemačkoj zbog organizacije ubojstva emigranta Stjepana Đurekovića, Milanović otezao do zadnjeg trenutka.
Plinske boce
Premda je Milanovićeva Vlada poput one Račanove iz 2000-te godine najavljivala potpuni zaokret Hrvatske od HDZ-ove klijentelističke, koruptivne i nacionalističke politike, to se nije dogodilo. Nedostajalo joj je hrabrosti za korjenite reforme u tako teškim okolnostima. Nitko iz SDP-ovog establišmenta na sebe nije htio preuzeti tu vrstu odgovornosti i riskirati da se Hrvatskoj dogodi grčki scenarij u kojoj se politički život iz institucija sve više prelijevao na ulice, a kojima je, zbog bankrota države, krv tekla u potocima.
Na toj neodlučnosti koju je pokazala Milanovićeva vlast, unatoč potpori koju je uživala u javnosti, HDZ će započeti povratak na vlast. Liberale na desnici, Sanadera i Kosor, zamijenio je konzervativac Tomislav Karamarko, usko povezan s policijskim i vojnim aparatom. Pod krinkom smanjivanja prava branitelja, njihove udruge Vladi prijete plinskim bocama i ničim izazvane izvode "monade" po Markovu trgu, iza kojih najčešće nisu stajali pravi branitelji, nego običan polusvijet, ekstremisti i pojedinci s krim dosjeom.
Da se SDP neće zadržati u Banskim dvorima više od mandata, nagovijestila je pobjeda Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima. Bivša Milanovićeva kolegica iz Ministarstva vanjskih poslova, porazila je favoriziranog Ivu Josipovića, a biračko se klatno opet pomaknulo udesno.
Te 2014., Hrvatsku je pogodila katastrofalna poplava. Podigla se Sava, probila nasipe i potopila sela u istočnom dijelu Slavonije. Evakuirano je nekoliko tisuća stanovnika iz Gunje, Račinovaca, Rajeva Sela, Bošnjaka, Vrbanje, Drenovaca, Strošinaca, Đurića, Posavskih Podgajaca i Soljana. Vlada je promptno reagirala, kuće su relativno brzo obnovljene, ali su se za obnovom vukli repovi zbog kojih se prozivalo nadležnu ministricu Anku Mrak Taritaš. Krivac za pucanje nasipa kod Rajeva Sela, zbog kojih je u poplavi bilo i mrtvih, nikada nije utvrđen.
Šaraj malo
Da nevolje nikad ne dolaze same, Milanovićeva se garnitura osvjedočila na primjeru migrantske krize. Tek što se krenulo sa sanacijom posljedica poplava na istoku Hrvatske, baš tuda je krenuo novi "val". Ovoga puta nije bila u pitanju voda, nego ljudi; najvećim dijelom izbjeglice iz Sirije koja je nestajala u građanskom ratu. Ojađenim Sirijcima koji su preko Turske i Grčke krenuli prema bogatim zemljama EU-a, na trasi se našla i Hrvatska, kroz koju su dnevno prolazili deseci tisuća ljudi. Vlast je, generalno gledajući, položila taj težak ispit. Bez bodljikave žice, kakvu su koristili susjedi Slovenci, ili fizičke sile protiv migranata koju su bez ustezanja upotrijebili Mađari, dobro se upravljalo humanitarnom krizom. Ovdje su izbjeglice iz Sirije, Afganistana, Iraka, Azije i Afrike, primljene raširenih ruku. Mnogi su zbrinuti u privremenom azilu, a tek manji dio njih, nakon zakonske procedure, u Hrvatskoj je pronašao drugi dom. No, to što je dobro "hendlao" migrantskom krizom koja će ostati zapamćena po Milanovićevoj poruci Vučiću "šaraj, malo", kojom je pozvao srpskog predsjednika da kolone izbjeglica ne usmjerava samo prema Bajakovu, SDP-u nije bilo dovoljno za novi mandat.
Zato su ga pokušali spasiti donošenjem zakona kojim se banke natjeralo na popuštanje omče dužnicima u francima, omogućivši im da kredite prebace u povoljniji euro. Premda se činilo da je Milanović tako pronašao dobitnu formulu, politička senzacija iz doline Neretve, Most nezavisnih lista, otkinula mu je ključne glasove. Most se nametnuo kao srednje rješenje između dvije suprotstavljene političke opcije - HDZ-a i SDP-a, što će ga dovesti u poziciju da odlučuje o pobjedniku izbora. Važući između crvenih i plavih, HDZ sa svim svetim sakramentima, kako su politički analitičari prozvali Most, odlučio se za savez sa Karamarkom. Iz tog braka iz interesa, rodio se premijer koji je svojim prvim nastupom zaprepastio javnost, nazvavši građane - građevinama?! Tim Orešković, Kanađanin hrvatskog podrijetla, tehnokrat kojeg su mostovci uvjerili da može biti predsjednikom vlade, iako samo natuca materinji jezik, zadržao se na toj poziciji tek deset mjeseci, a ostati će upisan kao prvi nestranački "prime minister in Croatia". Na poticaj HDZ-a, parlamentarna većina je srušila svojeg premijera Oreškovića. HDZ-u, koji je novu većinu želio osigurati preslagivanjem bez Mosta, to nije pošlo za rukom, pa su građani bili prinuđeni ponovno izaći na birališta.
Dakle, puklo je između Mosta i HDZ-a, a to je Tomislava Karamarka stajalo poraza na unutarstranačkim izborima. Ipak, HDZ je brzo među europskim parlamentarcima pronašao kapitalca za premijersku fotelju: Andreja Plenkovića. U HDZ ga je primila Jadranka Kosor, da bi joj za njegovog mandata na čelu stranke, bila pokazana izlazna vrata. Plenković je vrlo brzo osvojio stranku i dobio simpatije javnosti kao iznimno obrazovan, umjeren i razuman političar snažnog europskog uvjerenja, što mu je bilo dovoljno da na prijevremenim izborima zasjedne na vlast. No, suradnja s Mostom, vidjelo se to već na početku mandata, bila je daleko od idealne, dapače, slutilo je da u toj koaliciji neće proći bolje od svoga prethodnika: Tomislava Karamarka. No, onda je u travnju 2017. godine Plenković iznenada smijenio Mostove ministre, a HNS je u Saboru iz opozicije pohrlio u zagrljaj vlasti. Tako su izbjegnuti još jedni prijevremeni izbori, a Plenković se dodatno učvrstio na mjestu predsjednika Vlade.
Te 2017., još jedna haaška presuda dobro je potresla Hrvatsku. U trenutku kad je Slobodanu Praljku potvrđena presuda za udruživanje u zločinačkom poduhvatu, umirovljeni general je u sudnici ispio bočicu s otrovom i nedugo nakon toga preminuo.
Konačno bilježimo suficit
Svjetska kriza je za mnoge zemlje bila već odavno minula, no ovdje se još nije dala. Trajala je punih šest godina. Oko trideset tisuća ljudi ostalo je bez posla. I hrvatski trgovački div "Agrokor" bio je na korak do bankrota, kad je njegov vlasnik, po tko zna koji put, zatražio pomoć Vlade. No, Most je dao odbijenicu Ivici Todoriću, jasno mu poručivši da Republika Hrvatska više neće biti njegov bankomat, što je očito zakompliciralo odnose sa tadašnjim političkim partnerima iz HDZ-a.
U travnju 2017., svima je već jasno da bankrot kompanije sa 60 tisuća zaposlenih - neizbježan. Ivica Todorić, koji se našao pred zidom, teškom mukom aktivira Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za RH koji je donijela Vlada, a Trgovački sud Antu Ramljaka imenuje izvanrednim povjerenikom 77 Agrokorovih kompanija. Nakon toga slijede kaznene prijave, Gazda bježi u London, no odatle se ipak vraća u Hrvatsku gdje ga čeka više sudskih postupaka. "Agrokor" vremenom postaje "Fortenova", kojom upravlja Vlada i Todorićevi vjerovnici.
Propast Agrokora je poraz HDZ-ove klijentelističke politike, ali osobna pobjeda Andreja Plenkovića koji je, saniravši štete Todorića i suradnika, spasio ne samo silna radna mjesta, već i omogućio koncernu da nastavi poslovanje kako bi se namirili vjerovnici. U protivnom, Hrvatska bi bila uplovila u još jednu recesiju, a dogodilo se sasvim suprotno. Godine 2019., kao da su sve karte posložile: na Jadranu je zabilježena najbolja turistička sezona u povijesti, a samostalna Hrvatska je prvi puta na kraju godine zabilježila suficit u državnim financijama.
Razloga za opće zadovoljstvo, pronašli smo i u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Izabranici Zlatka Dalića donijeli su srebrnu medalju sa Svjetskog prvenstva u nogometu u Rusiji. Njihov doček u glavnom gradu, zasjenio je sve što smo do tada vidjeli na slične teme. Kapetan Luka Modrić i ekipa, postali su pravim nacionalnim junacima. U trenutku se činilo da mi iz male i za europske prilike relativno siromašne Hrvatske, možemo ama baš sve, a onda je svanula "okrugla" 2020. godina i sve okrenula naglavačke.
